Sadržaj:
Proteklog vikenda ubijeno je trideset i dvije osobe, jer su dva strijelca u dvije države s različitim motivacijama odlučila da je to njihovo pravo okončati živote drugih ljudskih bića. Kao građanin Sjedinjenih Država ono što se sljedeće događalo u osnovi se moglo pročitati iz scenarija. Govoreći na televiziji bacili su se u pozadinu ovih pojedinaca kako bi shvatili što ih je motiviralo za nasilje, a političari su pola daha iskazali saučešće, a drugu polovicu tog istog daha gurajući bilo koji program koji podržavaju.
Budući da su obojica strijelaca bijelci i građani rođenih u SAD-u, umjesto da vičemo o imigracijskoj reformi ili domaćem terorizmu u rukama bijelih vrhovnih osoba, dobivamo vijest o nasilju u njihovim medijskim dijetama i kako su izloženi tim filmovima, TV emisije ili videoigre negativno su utjecale na njihova mentalna stanja. Umjesto da okrivljujemo ljude i ideologije koji su izravno i namjerno natjerali barem jedno od ovih čudovišta da djelujemo, opet govorimo o tome jesu li za nasilne video igre i filmovi krivi.
Ali ovdje nema razgovora i više od dvadeset godina smo o tome raspravljali i istraživali. Nasilni činovi ne potječu od videoigara i nikoga tko pokušava taj razgovor tijekom 2019. godine ne treba shvaćati ozbiljno.
Imamo podatke, znamo da to nisu igre
Kada sam bio mlad, moji prijatelji i ja voljeli smo igrati Mortal Kombat. U maloj prodavaonici niz ulicu nalazio se arkadni kabinet, a sva djeca iz susjedstva vikendom bi odlazila onamo kako bi održala male turnire. Kad nismo bili u toj radnji, razgovarali bismo o tome kakav lik želimo, i vjerno bismo recitirali napadne fraze svakog lika. Bilo je to prvo što nas je zaista spojilo kao prijatelje i tako smo ostali godinama.
Djeca okružena mržnjom i nasiljem u svom stvarnom životu beskrajno su vjerojatnija da će postati nasilna od bilo koga tko igra bilo koju videoigru.
Jedne subote, dok smo se još jednom okupili u dućanu, nečija je mama stajala ispred kabineta s duboko nesretnim pogledom na licu. Zahtijevala je da znaju znaju li naši roditelji što radimo i pokušala je objasniti svakom od naših roditelja koliko je zla igra. Mjesecima je pokušavala ukloniti arkadni ormar iz trgovine ili staviti naljepnicu s upozorenjem. Nekoliko roditelja zaustavilo je djecu da se igraju, ali uglavnom se ništa nije promijenilo i nastavili smo uživati u Mortal Kombatu.
Ono što sam tada bila premlada da bih znala bilo je što je potaknulo ovu ženu na akciju. Istraživački rad pod nazivom Vidjeti svijet kroz naočale obojene Mortal Kombatom: Nasilne videoigre i razvoj kratkotrajne pristranosti neprijateljskog pripisivanja privukli su pozornost lokalnih vijesti i o njemu se dugo raspravljalo noć prije nego što nam se ona obratila.
Za mnoge od nas ovo je bio početak 21-godišnjeg razgovora o nasilju u video igrama i kako je utjecalo na mlade umove. Vidjeli smo novu studiju objavljenu gotovo svake godine od 1998. na ovu temu, a u posljednjih nekoliko godina taj se broj dramatično povećao. Opći konsenzus? Nasilje u video igrama nema izravnu vezu s nasiljem u životima ljudi koji igraju te igre.
Kad se uzme u obzir izvještaj generala kirurga iz 2001. godine, bilo je jasno da nasilje u medijima nije ono što nekoga gura na nasilje. Postoje studije koje pokazuju da može imati malo smanjenje empatije ili povećati šanse da netko agresivno reagira, ali pored svakog od tih izvještaja ostaju jasni podaci koji upućuju na to da drugi okolišni čimbenici značajno doprinose gledanju nasilja kao rješenja. A u nekim slučajevima dobra staromodna pristranost istraživača dovela je do slabo dokazanih zaključaka o toj temi. Jednostavno rečeno, djeca koja su u stvarnom životu okružena mržnjom i nasiljem beskrajno su vjerojatnija da će postati nasilna od one koja igra bilo koju videoigru.
Taj smo razgovor vodili 20 godina, a danas je toliko malo korelacijskih dokaza kao što je to bio slučaj.
Koliko god bi igračka zajednica htjela da ovo bude zadnja riječ na tu temu, još uvijek postoji dosta stvari unutar koncepta igre koje treba istražiti i pozabaviti se njima. Nedavni primjer toga je porast maltretiranja i agresije u mrežnim chatovima, za koje se često navodi da imaju negativne učinke na igrače. Kreatori platforme za chat aktivno se istražuju i kontinuirano se tema bavi, a svi sada nude alate za borbu protiv zlostavljanja i uznemiravanja. Ali općenito su same igre u mnogim životima prihvaćene kao pozitivna sila. Zbog toga je vjerojatno čovjek koji je objavio taj istraživački rad 1998. godine izdao knjige o tome kako odgajati svoju djecu u svijetu u kojem je prijetnja zombijima stvar. Ne, ne šalim se.
To smo svi već znali, zar ne?
Istraživanje učinaka svih oblika podražaja na mlade umove važno je, posebno uzimajući u obzir koliko se sadržaja gura u naša kolektivna lica svakodnevno, što i uskrsnuće ove govorne točke čini tako patetičnim.
Video igre igraju se diljem svijeta, ali raširena priroda masovnih pucanja samo je američki fenomen. Razgovori poput onih koje čujemo, spajanje videoigara sa masovnim ubojstvima, ne događaju se izvan Sjedinjenih Država, jer se vrste masovnih ubojstava koja smo vidjeli prošlog vikenda ne događaju često drugdje.
Stotine masovnih pucnjava godišnje događaju se samo na jednom mjestu. Danas je 217. dan od 365, a dosad smo u SAD-u imali 297 masovnih pucanja. Ove godine ponovno pobjeđujemo u masovnoj pucanju, a drugo mjesto nije ni blizu.
Nisu to videoigre. To nije internet. Nisu gejevi u braku. To nije mentalna bolest.
Kada odgajate dijete u nasilju i mržnji, učite ih da gledaju druga ljudska bića kao neprijatelja i lako im pristupaju alatima dizajniranim da brzo ubiju mnoge ljude, to dobijate.
I to je sranje.
